Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve

Moje opcije

Ovaj post ima 657 odgovor(a) | 7 Sljedbenici

regiomen
Not Ranked
Registriran(a): 26.09.2011.
Poruke : 92
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 09-27-2011 6:03

27. rujan

Sveti Vinko Paulski (1581–1660)

Prije nego se upoznamo sa svetim Vinkom, nastojmo se upoznati s tadašnjim prilikama u Francuskoj. Ta će nam spoznaja pomoći da još bolje uočimo veličinu Vinka Paulskoga.

U obiteljima je tadašnje Francuske prosječno bio veoma velik broj djece, a pučanstvo ipak gotovo nije raslo, već se kroz desetljeća kretalo između 17 i 20 milijuna. Uslijed slabih društvenoekonomskih uvjeta umirala bi brzo polovica rođene djece. Zemlju su osim toga pustošili ratovi, epidemije i glad. Seljaci su zbog bijedne ishrane živjeli 20 do 25 godina građani, koji su bolje stajali, dočekali bi 40–45 godina. Tri četvrtine muških, a devet desetina ženskih bijaše nepismeno.

Svećenicima su pripadale dvije trećine narodnoga zemljišta. Francuska je tada imala 200 biskupija i 15 nadbiskupija, 152.000 crkava i 40.000 samostana. U godini smrti svetoga Vinka bilo je 266.000 svećenika i 180.000 redovnika i redovnica.

U Francuskoj je počela naglo nadirati i reformacija. U roku od 50 godina pridobila je za se milijun ljudi i zaposjela 700 crkava.

Među svećenicima je bilo prilično i dobrih duhovnih pastira, no ipak je visok postotak bio neuk i prosječan.

Liberalci, preteče enciklopedista i modernih ateista, predstavljali su novu opasnost po vjeru.

U toj su situaciji veoma značajnu ulogu odigrali isusovci koji su samo u jednom jedinom pariškom kolegiju imali preko 2.000 đaka, a imali su kolegija po cijeloj Francuskoj, od kojih su neki bili veoma glasoviti. Kapucini su bez prestanka propovijedali i misionirali. Širile su se brzo sa svojim ustanovama za odgoj ženske mladeži i uršulinke.

Razmahao se i vjerski tisak. Filotea sv. Franje Saleškoga nailazila je na brojne čitatelje, dok je Nasljeduj Krista godišnje izdavan dva do tri puta.

Unatoč tome, mali je čovjek bio zapušten. Sv. Vinko je u svojim zrelim godinama ustanovio: »Ljudi umiru od gladi i pogubljuju se.« Za njih je Bog spremao baš njega.

Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. godine kao sin Jeana de Paula i Bertrande de Moras. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci, a stanovali su u Ranquinu, malom selu kod Pouya. To je seoce godine 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajući ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije. I stari je prodao par svojih volova da bi njegov sin s tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouse i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On će moći pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup François de Bourdeille svećenički red. Ređeniku nije bilo još ni 20 godina.

Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u Rim. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći. I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre župe.

Vinko se vratio iz Rima i god. 1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju SaintLéonarddeChaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.

Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: »Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež.« – Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu »drskost«!

Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri.

Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Već je 12 godina bio svećenik i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.

Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu u mjestu ChâtillonLesDombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: »Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce.« Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. »Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav«, kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili lazarista.

No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea već u jesen 1613. postao odgojitelj kod grofa FilipaEmanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć.

I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao svećenik oratorijanac.

Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u Collège de BonsEnfants, a kasnije u prioratu SaintLazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru.

Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charité. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591–1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika.

Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika.

No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera. U Parizu u SvetomLazaru održavale su se nebrojene duhovne vježbe za ređenike. Takve je duhovne vježbe obavio i veliki Bossuet i toliki drugi manje poznati i slavni. A na takozvane »Konferencije utorka«, što ih je također god. 1633. uveo sv. Vinko, okupljala se elita pariškoga klera.

Svim je tim djelima Vinko izišao na glas pa su ga u njima pomagale i veoma ugledne i visoke ličnosti, kao kraljica Ana Austrijska i vojvotkinja De Aiguillon, nećakinja kardinala Richelieua. Kraljica ga je god. 1643. pozvala u tzv. Conseil de Conscience, u vijeće koje imaše preko sebe crkvena imenovanja.

Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito malarija od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Sprovod mu je sličio pravom trijumfu. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.

Prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1844. i u Zagreb, podigavši im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu.

U svojoj velikoj Crkvenoj povijesti Daniel Rops (1901–1965) ovako piše: »Misije, sjemeništa, obraćenje mnoštva, reforma klera; koliko lijepih poslova za Monsieur Vincenta! Pa ipak, za neumornog čovjeka kakav on bijaše, sve to bijaše još malo. Ljubav je prema Bogu i bližnjemu strast koja guta i koja onome koji joj se predaje ne daje nikakva odmora. Zabrinut za bijedu što dolazi sa svih strana, Vinko odgovara na sve njezine izazove; on i predusreće nevolje prije nego što su sposobne da se izraze.

Iz njegovih ruku jedno za drugim proizlaze djela, ustanove, skupine, kojima bijaše jedini cilj život na zemlji onima malenima učiniti manje tvrdim, manje nepravednim i okrutnim. Pred njim se ruše društvene barijere: novac prestaje biti zatvorenikom sebičnosti. U doba divljih tmina on zrači veliko svjetlo dobrote. Onome što mi danas nazivamo socijalnim naukom on je dobrohotno i jednostavno postavio temelje, ne brinući se za teorije. Riječ zapovijedi, koju je dao svojim duhovnim kćerima, bila je maksima i njegova života, a to je riječ sv. Pavla: Ljubav nas Kristova goni.

Eto, dakle, portreta Božjega čovjeka što ga treba čuvati zahvalno potomstvo. Vinko Paulski, apostol ljubavi: to je zapisano čak i u leksikonima. Vinko što u skute svoje široke pelerine zaklanja napuštenu djecu, a što ju je sakupio po kutovima ulica; Vinko, koji se daje okovati namjesto galijaša što se ruši pod udarcima stražara; Vinko, koji svojim rukama služi bolesnicima, bez obzira na mogućnost zaraze; Vinko, organizator Caritasa, kojim će se nadahnuti naš Caritas, on koji je od gladi spasio čitave pokrajine… Svečeve slike koje bi narod Francuske morao sačuvati prisutnima u duhu i u srcu: u njih se ne može gledati, a da ne budeš potresen. Vinko, najhumaniji od svih svetaca...«

Toliko je toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: »I mrtav još govori!« Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Živ u nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike te socijalne i karitativne radnike. O sveti Vinko, ne prestani nas zagovarati!

 

 

oldie
Top 500 Contributor
Muški
Registriran(a): 06.03.2003.
Poruke : 12.885
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 09-27-2011 9:59

nema te sile koja će te spriječiti u širenju "istine"

 

Big SmileBig Smile

 

 

 

vuk-efendija
Not Ranked
Muški
Registriran(a): 30.12.2008.
Poruke : 9.805
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 09-27-2011 11:22

oldie:

nema te sile koja će te spriječiti u širenju "istine"

Big SmileBig Smile

...nakon onog s papom, ja pomislio da si ovdje nastavio nizati svece umjesto baniranog

 

 

OGLAS: Vršim inkvizicijske postupke nad hereticima, slažem lomače, plašim djecu, koljem po kućama...

regiomen
Not Ranked
Registriran(a): 26.09.2011.
Poruke : 92
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 09-29-2011 6:00

29. rujan

Sveti Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli

Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.

Ime Mihael, u hebrejskom ’Mi ka el’, što znači: »Tko je kao Bog?« spominje se u Svetom pismu pet puta.

»Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć« (Dn 10,13). Iz toga teksta slijedi da je Mihael jedan od vrhovnih poglavica, a koji pritječe u pomoć proroku Danielu. U istoj glavi čitamo: »Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio (kneza Perzije i kneza Grčke) osim Mihaela, Kneza vašega, moje potpore i moga okrilja« (Dn 10,21).

»U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda« (Dn 12,1). Iz tog teksta proizlazi da Mihael kao vrhovna glava nebeske vojske brani pobožne Židove, koje progoni kralj Antioh IV. Epifan (175–164).

Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. »Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli« (Dn 12,7–9).

I napokon peto mjesto, na kojem se izričito spominje Mihael, jest poslanica sv. Jude Tadeja. Ondje čitamo: »Naprotiv, Mihael arkanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s đavlom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: ’Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!’« (9. redak).

Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. Njegova se slika nalazila na bojnim zastavama već god. 955. u glasovitoj bitki protiv Madžara na Leškom polju kod Augsburga, kad je njemački car Oton I. Veliki pobijedio Madžare.

I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.

Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!

Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. Tako se u Danielovoj knjizi ukazuje u ljudskom obliku te proroku tumači viđenje o ovnu (usp. Dn 8,16–26). Još je značajnija u istoj knjizi u glavi 9. objava o sedamdeset sedmica. Tu je Gabriel vjesnik utjelovljenja Riječi. Isti će arkanđeo Zahariji navijestiti rođenje Ivana Krstitelja, Spasiteljeva preteče, a Mariji rođenje samoga Spasitelja. To nam je opisao sv. Luka. Neki crkveni naučitelji misle da je i onaj anđeo što se u božićnoj noći javio pastirima bio Gabriel, isto tako onaj što je Isusa u Getsemaniju tješio.

I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije:

Najljepša poruka, što ju je Gabriel donio s neba, sadržana je u molitvi Zdravomarije, koja je uz Očenaš postala najrasprostranjenija molitva. Pobožni kršćani tri puta dnevno na glas zvona s Gabrielom pozdravljaju Gospu i mole za njezin zagovor: »Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše!«. Nekoć se po našim crkvama nakon pučke mise orila pjesma »Anđeo je Gospodnji navijestio Mariji« i pučki vapaj: »Kad zadnja ura bije, dođi Majko Ti po nas!« Božji ju je narod oduševljeno pjevao dajući oduška s blagovjesnikom Gabrielom svojoj pobožnosti.

Ime Rafael znači »Bog liječi«, a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Njega sam Gospodin šalje da bi ozdravio Tobiju i Saru, za vodiča i pratioca mladom Tobiji. On ga na putu brani, uvodi u Sarinu kuću, koju oslobađa od zla, Saru kao ženu mladoga Tobije skupa s njim dovodi u kuću staroga Tobije. Mladi Tobija, pun zahvalnosti prema svome pratiocu, priča ocu koja mu je sve dobročinstva iskazao. I tada se Rafael, koji se prikazao u čovječjoj slici Azarije, sina Velikog Ananije, ovako očituje:

»Blagoslivljajte Boga, hvalite ga i veličajte pred svim živima zbog onoga što je za vas učinio. Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo, bogobojazno razglašavati djela njegova. Lijepo je čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivati djela Božja. Činite dobro, i neće vas zlo snaći.

Dobra je molitva s postom, s milostinjom i pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost, napunit će se života, a koji griješe, bit će dušmani životu svome.

Neću vam sakriti ništa: kazah već da je lijepo čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivanje Božjih djela. I kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svetome; kad si ti pokapao mrtve, i ja sam bio uza te; kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo; i bio sam s tobom. Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i tvoju snahu Saru. Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga!...

Ne plašite se! Mir s vama! Blagoslivljajte Boga u vijeke! Ta ja ne dođoh jer se meni svidjelo, nego po zapovijedi Boga našega: zato ga blagoslivljajte u vijeke. Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči, ali nisam ni jeo ni pio: vi ste motrili samo privid. Sada hvalite Boga, a ja se vraćam onome koji me i poslao. Zapišite u knjizi sve što se zbilo« (Tob 12,6–20).

Nije čudo da su kršćani, čitajući Tobijinu knjigu, tu tako lijepu povijest jedne obitelji, teško kušane, ali kojoj Gospodin pritječe u pomoć šaljući im svoga anđela, počeli štovati svetoga Rafaela i utjecati mu se. Naročito su mu se preporučivali putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.

U jednoj svojoj homiliji o evanđeljima sv. Grgur Veliki lijepo kaže: »Rafael znači Božji lijek. On je, dotaknuvši kao po službi Tobijine oči, uklonio tmine njegove sljepoće. Dolikovalo je da bude nazvan Božjim lijekom, kad je bio poslan da liječi.«

regiomen
Not Ranked
Registriran(a): 26.09.2011.
Poruke : 92
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 09-30-2011 5:57

30. rujan

Sveti Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj

(† 419/420)

Sveti Jeronim, crkveni otac i naučitelj, kao i Origen prije njega, idući donekle njegovim tragom, bio je čovjek Biblije. Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od Origena važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla. Papa sveti Damaz, čiji bijaše tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod Vulgata, po kojoj postade slavan u cijeloj Crkvi. Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, žestoki se Jeronim – poznat po svojim oštrim polemikama – smirio napokon u Svetoj zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine života kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleći, studirajući i upravljajući jednim samostanom. No ni tamo nije posve mirovao od vođenja polemika. Nastojmo pobliže upoznati život toga originalnoga čovjeka.

Jeronim se rodio između god. 340. i 345. u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je to točno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko današnjega Duvna. Bio je sin kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, možda od 358. do 364. god., nadopunjavajući svoj studij retorike. Polazio je školu glasovitoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio učitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na kršćanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda.

Jeronim je bio veoma nadaren dečko, ali teške naravi, nediscipliniran, obijestan. Posjedovao je živahnu inteligenciju, dobro pamćenje te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter.

Na studij je, kako smo vidjeli, pošao u Rim. I tada se u njegovu životu očituju dvije težnje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika – što je dobro – a s druge strane zalazi u lakoumno i grješno društvo – što je zlo. Na djelu su dva duha: dobri i zli. Tko će pobijediti?

Koliko je utjecaj zla u tim godinama na Jeronima bio jak svjedoči kasnije jedno njegovo pismo iz Halkidske pustinje na Istoku, upravljeno Eustohiji. U njemu piše: »Dakle, ja koji sam se iz straha od pakla osudio na ovakav zatvor, u kojem su mi jedino društvo škorpioni i divlje zvijeri, često sam u mašti ipak pribivao plesovima rimskih djevojaka. Tijelo mi je bilo mršavo od posta, a duh je ipak gorio od strasti u ledenom tijelu.«

Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.

Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. Pisao je: »Došlo je vrijeme da se bavim Božjim stvarima.« Da to ostvari, s nekoliko se prijatelja povjerio vodstvu Kromacija iz Akvileje. U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova prirodna nagnuća, njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca. »Dok sam čitao Proroke, morao sam samome sebi kazati: Kako su nedotjerani ti govori i kako nemarni u navođenju. I tada sam se nakon jedne noći provedene u bdjenju i molitvi vratio natrag k Vergiliju, Ciceronu i Platonu.«

Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: »Za vrijeme jednoga napada groznice bio sam u duhu predveden pred sudačku stolicu Svevišnjega. Osjetio sam tako snažno svjetlo da se nisam usudio podići oči. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam kršćanin. Glas je pak onoga što je sjedio na stolici odvratio da lažem, jer sam ciceronijanac, a ne kršćanin. Gdje je tvoje blago ondje ti je i srce.«

Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je došla još jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironično primjećuje: »Oblačili smo se u vreće i valjali u pepelu, ali izopćivali smo biskupe.« Opasno je to kad se redovnici odviše zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupačni bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa više nije htio ništa znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svećenika. Jeronim se nevoljko s time složio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha te da bi se mogao kretati kud želi. I tada se nakon ređenja dao opet na putovanja. Od g. 380. do 381. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazianski, koji ga je oduševio za Origena, »tog duha od mjedi«. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Dakako, ne posve opravdano.

U međuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobražen čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Dok se Jeronim u Rimu bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlične rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumačio tekstove Svetoga pisma. »Njegova strogost – kako to piše patrolog Hamann – imala je za pobožne žene privlačnu moć, pa čak im i davala neku sigurnost.« No taj je Jeronimov apostolat, unatoč njegovoj neporočnosti, pobudio mnoge kritike te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje »tračeve«, materijala za ogovaranje. Jeronim je na sve to jetko odgovarao: »Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja.«

Kad je umro papa Damaz, a njegov nasljednik nije pokazivao prema Jeronimu istu pažnju i poštovanje, on otputuje opet na Istok. S njime pođoše i neke od odličnih rimskih dama. Došli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito De viris illustribus (O slavnim muževima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoći i kabinetskom radu nije mogao svladati da se žestinom svoje vruće naravi ne uključi opet u razne polemike, svađe i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom koje bijaše sakupljena zbirka krivovjerja. U popisu od njega nabrojenih hereza pod brojem 64. nalazio se kao heretik i slavni kršćanski učenjak, tada već davno u grobu, Origen. Cijelom Palestinom razbuktala se polemika zbog Origena, sijući razdor. Sada se umiješao i Jeronim. Nastupio je protiv origenista, a zbog toga došao u oštar sukob s jeruzalemskim biskupom, kao i sa svojim negdašnjim prijateljem Rufinom.

I sada je nastala nesmiljena borba koju je prekinulo samo posve kratko zatišje. Bila je to smutnja za cijelu Crkvu, a pogotovo za svetog Augustina. No Jeronim je u svojim stavovima ostao nepopustljiv. Štoviše, čak i smrt njegova negdašnjeg prijatelja, a sada idejnog protivnika Rufina god. 410., za Jeronima ne bijaše povod da pusti oružje iz ruku. On je i dalje polemizirao.

Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Izgubio je i svoje najvjernije prijateljice. Silno ga je pogodila i vijest, kao uostalom cijeli zapadni svijet, da su god. 410. barbari provalili u Rim i opljačkali ga. Rimski su građani to osjećali isto onako kao Židovi nekoć pad Jeruzalema. Jeronim je o tome pisao: »Rim je opsjednut, dok diktiram, suze mi žele prigušiti riječi. Osvojen je grad koji je vladao cijelim svijetom.«

Pljačkaške horde Saracena zaprijetiše jednoga dana i Jeronimovu samostanu i on tako bi prisiljen na bijeg. A onda je došla borba protiv pelagijanstva, koja ga je također veoma razjadila. Smirila ga je nekako tek pobjeda nad tom herezom. U svom je posljednjem pismu čestitao Augustinu nad tom pobjedom.

Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borba što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. ili 420. napokon našao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu De viris illustribus zapisao: »Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog trojezičan.« Hamann kaže da je Jeronim posjedovao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.

Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim je staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:

»Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?«

A Isus će na to Jeronimu: »Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan.«

Tada opet progovori Jeronim: »Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!«

Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: »Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan.«

No Jeronim govori dalje: »Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti.«

Tada odgovori Božansko Dijete: »Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!«

»A što ćeš s tim učiniti«, uzvrati mu Jeronim sav smeten.

Dijete Isus odgovori: »Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih.«

Na to Jeronim proplaka: »Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!«

Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: »Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti.«

Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama.

Profesor Angelo Penna daje ovakav sud o sv. Jeronimu: »On se ne može uvrstiti među velike genije, ali je sigurno bio velik učenjak i odličan prevoditelj. Kao bibličar učinio je Crkvi neprocjenjivu uslugu svojim prijevodom i mnogo je pridonio tumačenju Svetoga pisma. Nije bio teolog, no ipak je po svojim spisima odličan izvor za poznavanje pravovjerja predaje. Veoma je mnogo držao do čistoće vjere. Veoma je sretno branio Marijino djevičanstvo.

Nije lako pronaći pisca koji bi s tolikom upornošću kao on naglašavao obdržavanje djevičanstva ili čistoće, provođenje posta i pokore, proučavanje Biblije kao božanskoga štiva. Veoma je simpatična i njegova marijanska pobožnost, njegovo oduševljenje za male stvari: jaslice, djecu, malena bića koja govore o beskonačnoj Božjoj mudrosti. Jednako je tako bio uspješan duhovni vođa. U njega su imale povjerenja odlične dame na Aventinu u Rimu, mnogi monasi i djevice, koji su s njim skupa živjeli u Betlehemu.

Ne smije se zaboraviti da je čitava starina upirala prst u njega kao u velikoga pokornika. Veliki kamen, kojim se udarao u prsa bilo u Halkidskoj pustinji bilo u Betlehemu, nije puki simbol.«

Crkva s pravom ubraja Jeronima među četvoricu velikih zapadnih svetih Otaca. Svakako je među njima on ipak najosebujnija ličnost. U svojoj Raspravi o Psalmima Jeronim nam ovo poručuje: »Ne vjeruj, dakle, da nešto nedostaje tvojoj vjeri ako nisi vidio Jeruzalem i ne drži me boljim zato što prebivam na tom mjestu. Nego, ovdje ili drugdje, primit ćeš jednaku nagradu prema svojim djelima pred Bogom.« Kao i ovdje, tako i u mnogim drugim savjetima i uputama Jeronim je jednostavan, jasan i odrješit. Pa i to može biti simpatično.

regiomen
Not Ranked
Registriran(a): 26.09.2011.
Poruke : 92
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 10-01-2011 6:03

Terezija od djeteta Isusa

Svetica Naučiteljica Djevica

 

1. listopada

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Gu�rin 2. sijeènja 1873., u punoj radosti božiænoga vremena, u gradiæu Alen�onu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majèina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku veæ 28. kolovoza 1877. Djevojèica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedoèanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva opreèna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majèine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razoèarano bi primijetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!"
Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena medu blaženike i svece.
Prvi kršæanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao takoðer aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedoèila: "Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci." Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treæi sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica - po danu je bila kod njih, a po noæi kod kuæe - od listopada 1881. pa do konca veljaèe 1886. U to je vrijeme - toèno 2. listopada 1882. - Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.
Od znaèajnih dogaðaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj "oduzeo njezinu slobodu", kako bi na taj naèin "postala jedno s božanskom silom". Treæi je dogaðaj nutarnji poziv u redovnièki stalež i to u red bosonogih karmeliæanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.
Kako je za tako odluèan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodoèašæe èak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije - gdje je bio uprilièen susret s njime - uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razoèaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetaèke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za sveæenike".
Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaièan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, 5 sati na ruèni rad, 2 sata na zajednièki odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noæni bi poèinak još ostajalo 6-7 sati. Prvih je pet godina redovnièkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoæe, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošæu. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio "da æe joj dati duše jedino po križu".
Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomuæene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga èasa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: "O, kako je slatko služiti Gospodinu u noæi, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere."
Terezijin je molitveni život bio obièan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistièni doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obièni molitveni život èini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: "Sve što sam èinila, mora biti dohvatno malim dušama." No Terezija nam može takoðer biti uzor u spremnosti kako se prihvaæa i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoè duhovnoj suhoæi uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama.
Na koncu života mogla je uskliknuti: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguæe tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugaèije protumaèiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?"
Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koracati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez oèekivanja èudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila èast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, èistoæi, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže velièanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moænu zagovornicu, veæ i dragu životnu prijateljicu i uèiteljicu.
Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina roðenja u sijeènju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.

Novi veliki Katekizam Katolièke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. nauèiteljicom Crkve.

 

luciferius666
Not Ranked
Registriran(a): 27.04.2012.
Poruke : 166
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 05-02-2012 12:57

666 Big Smile

pat_nick
Not Ranked
Registriran(a): 14.01.2012.
Poruke : 1.799
Odgovor na Re: Sveci i blaženici svete Katoličke Crkve 05-03-2012 9:37

iknar:

Evo ja bi posvetio   ovo sto cu sada reci Svetom Iliji Gromovniku

Hvala na vracenoj moci gromova i oluja,jako volim gromove,nadam se da sam ih zasluzio i bio dostojan

Mislim da sam te vidio izvan grada odmaktutog na postolju,iznad gromova prije neko sam dosao ovdje.

u svakom slucaju upotrebljavati cu gromove i oluje,da zastitim ljude.

Evo tolko za sada,ne znam sto jos reci

 

Jako zanimljivo!

Prethodna Sljedeća
Stranica 44 od 44 < Prva  ...  «   40 41 42 43